Nema razlaza Bosne i Hercegovine – ni mirnog, ni nemirnog

Pojava “non-papera” svakojakih sadržaja, sumnjivog porijekla i upitne autentičnosti pokrenula je lavinu raznih političkih pitanja u svim zemljama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. U jednom dijelu zemalja planovi su nastajali, drugi dio subjekat su geografskih maštarija, i to na način da će neke mnogo porasti, poput Srbije i Hrvatske, a neke će biti, doslovce, politički raskomadane, poput Bosne i Hercegovine.

Odmah po pojavljivanju prvog od nekoliko “non-papera” u Srbiji je održana vojna vježba, na kojoj je, pored srbijanskih političkih zvaničnika, prisustvovao i predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik, ali kako su mnogi primjetili, ne u ulozi političkog vođe bh. države, nego kao predstavnik sprskog naroda i bh. entiteta Republika Srpska.

U isto vrijeme, gotovo simultano, Dodik je u javnosti, negirajući da ima bilo kakve veze s pojavljivanjem “non-papera”, počeo promovirati narativ o mirnoj disoluciji zemlje, što i nije imalo nekog većeg odjeka do trenutka kada predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović nije počeo koristiti termin rat. Nakon tog trenutka retorika se pojačava, i to na veoma neobičan način, pri čemu oni, koji su više od desetljeća otvoreno govorili o nemogućnosti postojanja države Bosne i Hercegovine iznenada zauzimaju pacifistički stav.

Dvije suprotne dimenzije Dodikovog ponašanja

U tim se retoričkim vratolomijama išlo toliko daleko da je Dodik tvrdio da nije spreman ratovati čak niti za samostalnost Republike Srpske. Ono na čemu će on, u političkom i geostrateškom smislu, insistirati jeste “mirni razlaz“, kao najoptimalnija forma rješavanja unutarpolitičkih problema u zemlji.

Veliki dio javnosti ovakvo Dodikovo ponašanje tumači kao jedan vid političkog marketinga, dok oni koji imaju “duže pamćenje“ u svemu ipak prepoznaju dublju, sofisticiraniju i potenicjalno pogubniju politiku. Upitan da prokomentira Dodikovo ponašanje, politički analitičar iz Sarajeva Esad Bajtal kaže da su u pravu i jedni, i drugi.

“Prisutne su obje dimnezije, ali da krenemo od ove površinske. Miloradu Dodiku je ta priča vrlo važna – mi to vidimo. Opozicija, građani neće više njega, jer je on napravio dosta problema u tom entitetu [RS], kojim apsolutistički vlada, i sada se bori za opstanak na sceni. To je jedna dimenzija i može spadati u ovu priču. Sad odjedanput štiti [bosanskohercegovačke] Hrvate, a ništa osim Srba za njega na svijetu ne postoji.”

“Druga dimenzija je ona da ako mu usput upali da pokrene taj mehanizam i u tom pravcu, on lobira i to se vidi i osjeti. Nije [premijer Slovenije Janez] Janša ništa pričao tek tako. Očito da se lobira iz različitih uglova, najvjerovatnije preko [premijera Mađarske Viktora] Orbana, s kojim su i Janša i Dodik dobri. Dakle, da se uradi to o čemu on već 15-20 godina govori: ‘Bosna će se raspasti, Bosna je neodrživa, ona ne postoji…’, a sve ‘u ime Daytona’. Sada se očito takvom pričom, koja već toliko dugo traje da je postala iritantna, došlo do vrhunca frustracije. U jednom momentu to se nije moglo izdržati i on izgovara riječ koja je prelila svajku čašu – mirni raspad“, kaže Bajtal.

Kako je Bakir Izetbegović ‘počastio’ Milorada Dodika

Na takve Dodikove istupe desilo se ono što ni sam, vjerovatno, nije zamišljao da se može desiti. Oglasio se Bakir Izetbegović, sada već famoznom rečenicom o ratu, koja je cijelu priču o “mirnom razlazu“ okrenula u sasvim suprotnom smjeru. Po prvi put nakon toliko godina, objašnjava Bajtal, strana koja neprekidno provociira svaku vrstu sukoba našla se u poziciji da govori o “mirnim rješenjima“.Reklama

“Na to su nasjeli Bakir Izetbegović i ekipa oko njega i izgovorili najblesaviju rečenicu o ratu. Koju su ovi odmah prigrabili i sada odjednom ta Dodikova strana, koja 15-20 godina priča ratnu priču o cijepanju, o referendumu, sve su to ratne priče, odjedanput ta strana počinje optuživati drugu stranu, koja se nikada time nije bavila – da hoće rat. Tako da je to Dodiku dato kao na tanjiru, kao na tacni. Da li je to Izetbegović uradio iz nesposobnosti, ili neznanja, ili je to dio političkog namigivanja, koje se dalo osjetiti i vidjeti svih ovih godina na nekim drugim njihovim poljima saradnje, to ne znamo. Ali, da je dato Dodiku u ruke ono što mu je najviše trebalo da sada optužuje drugu stranu za rat i ratnu priču – e to je prevršilo svaku mjeru“, rekao je Bajtal.

Nema utemeljeljnja vjerovati da su ova “iznenadna“ pojava narativa o razdruživanju Bosne i Hercegovine i priča o ratu nešto što ima dublje političke pretpostavke, kaže politički analitičar iz Sarajeva Adnan Huskić. Postavlja pitanje na koji bi se način takav jedan plan proveo u djelo, s obzirom na činjenicu da je zemlja izuzetno komplicirano uređena i organizirana. I pripadajuće spominjanje navodne želje SDA za unitarizacijom države, što je stalni izgovor za zahtjeve iz RS-a za većom samostalnoću, Huskić vidi kao potpuno neutemeljene.

‘SDA je sretna svojim feudalnim dijelom BiH’

“Čitava priča – bilo to priča o mirnom razdruženju, bilo o nemirnom razdruženju, bilo priča o ratu, ili priča o tome kako Bosna i Hercegovina treba biti građanska država ili centralizirana, makar ja ne znam da iko više priča o unitarizaciji zemlje, ja niti vidim, niti vjerujem da se SDA zalaže za to, jer je ta stranka apsolutno sretna ovim svojim feudalnim dijelom Bosne i Hercegovine koji kontrolira – pomalo je neuvjerljiva. Pa zar nije bio dogovor naroda i vezivanje zastava prije rata – dakle dogovor naroda što je princip koji je, između ostalog, etablirala i SDA? Ne mogu zaista u tom smislu ništa vidjeti, ili neku dubinu, niti mislim da je uopšte potrebno ovim taktičkim zavrzlamama davati bilo kakav dublji smisao, jer u razradi, kada čovjek sjedne i analizira, shvata neke stvari. Da vidiom šta će biti s Brčko distriktom, kome će pripasti u toj priči, kako će se to riješiti, mnogo je tu ozbiljnih pitanja…“, rekao je Huskić.

Ključno pitanje u priči oko unutrašnjeg rastrojstva Bosne i Hercegovine jeste način na koji će se prema tom pitanju u budućnosti postaviti probosanske snage i predstavnici stranaka s hrvatskim predznakom. Priča o “mirnom razlazu” dio je velikodržavnih strategija, pojašnjava Bajtal, koje za cilj imaju komadanje Bosne i Hercegovine, a u cijeloj ovoj “igri“ najsimptomatičnija je šutnja predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Bosne i Hercegovine Dragana Čovića.

“Mi smo čuli kako je Izetbegović govorio da hoće građansku državu. On je tu ideju dezavuirao – pa da su htjeli građansku Bosnu i Hercegovinu, onda bi 1992. bili s Nijazom Durakovićem, a ne s Radovanom Karadžićem. Kako je na ostalim stranama, pa naravno da ima onih koji hoće disoluciju, treći entitet, hoće da se provode velikodržavna politika. To je strategija. Samo se taktike razlikuju.”

Uporna ‘proeuropska’ šutnja Dragana Čovića

“Ova priča o mirnom razlazu, s ove strane, taktička je priča koja hoće raspad, koja hoće sve, a s druge strane, ništa manje simptomatična nije Čovićeva šutnja. On koji stalno glasno priča ‘naša Bosna i Hercevgovina’, to je ‘naša država’, ‘mi smo proeuropski orjentirani’… odjedanput šuti kada neko tu njegovu Bosnu i Hercegovinu hoće da mirno razvaljuje. Njegova šutnja, Čovićeva, i ova priča o mirnom razlazu su ekvivalenti, jer nije normalno da šuti onaj ko tvrdi da mu je ovo zemlja i da hoće u Evropu. Priča o raspadu je antievropska priča.“

Uloga “hrvatske strane“ u narativu o mirnom razdruživanju je odavno poznata, kaže Huskić, koji smatra da ključni problem konkretnog političkog problema nije njegova nerješivost, nego činjenica da oni koji učestvuju u debati uopće ne žele iznaći rješenje.

“Zna se šta su zahtjevi hrvatskih stranaka, oni su suočeni, s jedne strane, s činjenicom da Bošnjaci zaista biraju, u nekoliko navrata, člana Predsjedništva [Bosne i Hercegovine], to je nesporno i brojčano dokazivo; s druge strane, oni su to iskoristili kao izvanredan razlog da insistiraju na nekom pitanju jednakosti, iako imaju, po onoj regresivnoj proporciji, kao najmanji narod, trećinu ili paritet svih funkcija u Bosni i Hercegovini. Pridavati važnost tim strategijama, ili posmatrati ih kao nešto ozbiljno, pogrošno je. Jer, nikakve suštine u tome nema. Danas je mirno razdruživanje, sutra će biti nešto drugo, prekosutra nešto treće. Nije da Bosna i Hercegovina ne traži rješenja u tom smislu i da ne treba tražiti rješenje u tom smislu, nije da su to umišljeni problemi. Ali, osobe koje o njima trenutno debatiraju ne pokušavaju doći do rješenja.“

‘Oodgovor treba dati međunarodna zajednica’

Ovakvo tumačenje prilika ne znači uopće da situacija nije ozbiljna i da potencijalno ne može biti još složenija, dodaje Huskić, svjestan da ovakva politička retorika “stvara određenu atmosferu koja bi mogla biti podloga za određene incidente, i to bi mogao biti sigurnosni problem za Bosnu i Hercegovinu. Tom se pričom stvara ambijent da sutra neko zapali kuću povratnika. Toga se ja bojim. Trenutno su na vlasti ljudi koji nas guraju u sigurnosni problem.“

Vrijeme će pokazati može li se priča o “mirnom razlazu” preobraziti u sigurnosni problem većeg intenziteta, ali ono što je apsolutno sigurno, poručuje Bajtal, jeste da su jedini odgovori na pitanja hoće li biti rata i hoće li se Bosna i Hercegovina raspasti veoma jednostavani:

“Nema rata. Jedini pravi odgovor jeste nema razlaza – ni mirnog, ni nemirnog. I taj odgovor treba dati međunarodna zajednica, na čelu s Amerikom.“

Izvor: balkans.aljazeera.net

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *