GOTOVO JE NEMOGUĆE SPASITI ZEMLJU: Ostale su nam samo radikalne mjere protiv velikih katastrofa

Slavni engleski biolog i televizijski autor David Attenborough (94) u utorak 23. veljače, na poziv britanskoga premijera Borisa Johnsona (56), govoreći na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, upozorio je svjetske čelnike da je sada već kasno zaustaviti klimatske promjene, dodavši da se ne treba zavaravati te da je riječ o najvećoj prijetnji s kojom se čovjek danas suočava.

“Napustili smo stabilan i siguran klimatski period koji je stvorio našu civilizaciju. Povratka više nema. Bez obzira na to što sada radimo, ne smijemo izbjegavati tu temu. Zbog klimatskih promjena sada će sigurno najteže biti najsiromašnijima i najugroženijima. Globalno zagrijavanje prijeti ekstremnim vremenskim prilikama i glađu”, rekao je Attenborough.

“U studenome ove godine na samitu u Glasgowu možda ćemo imati posljednju priliku za nužne promjene. Ako klimatske promjene i propadanje prirode prepoznamo kao svjetske sigurnosne prijetnje, što one doista i jesu, tada ćemo možda nešto i uspjeti učiniti”, dodao je Attenborough i napomenuo da će klimatske promjene možda biti moguće obuzdati ako dovoljno smanjimo emisiju stakleničkih plinova.

Svjetske se države sve više suočavaju s porastom temperature i ekstremnim vremenskim prilikama, što ljude prisiljava na migracije. Jedni drugima predstavljamo konkurenciju i trošimo sve oskudnije resurse. Od dvadeset zemalja najranjivijih na porast temperature, dvanaest je već u sukobu.

“Vijeće sigurnosti UN-a mora se suočiti s najtežim globalnim prijetnjama, a upravo to predstavljaju klimatske promjene. Pomažući ranjivim zemljama da im se prilagode, zaštitit ćemo ne samo bogatu bioraznolikost našeg planeta nego i njezin prosperitet i sigurnost”, istaknuo je Johnson.

Strašne posljedice

“Milijuni najsiromašnijih ljudi na svijetu već žive s posljedicama klimatskih promjena koje utječu na raseljavanje, uništavaju egzistenciju i stvaraju pritisak na zajednice da se nadmeću za vodu i druge resurse. Zato u nekim zemljama izbijaju lokalni sukobi koji mogu prerasti u nasilje i rat”, istaknula je Kat Kramer iz londonske međucrkvene organizacije Christian Aid.

I doista, klimatske su promjene tema koju jednostavno više ne možemo ignorirati. Nikada nema dobrih vijesti. Samo grafovi koji postaju sve crveniji i ekstremniji. Gotovo svake godine ruši se neki užasni rekord, od najoštrijih vrućina do najbržeg otapanja ledenjaka. Već desetljećima znamo da su brze klimatske promjene uzrokovane ispuštanjem stakleničkih plinova. No umjesto da ih smanjimo, 2019. godine emitirali smo 37 milijardi tona ugljikova dioksida, što je 50 posto više od 24,6 milijardi emitiranih 2000. godine. Zašto, dakle, emisije i dalje rastu? Zašto ih je tako teško zaustaviti?

Naše kolektivne emisije ugljikova dioksida mogu se izraziti kao produkt četiriju čimbenika i njihova međusobnog odnosa. Dva od njih objašnjavaju zašto svjetske emisije i dalje rastu, a dva objašnjavaju kako to možemo zaustaviti: brojnost stanovništva, gospodarski rast, energetska intenzivnost i emisija po proizvedenoj jedinici energije.

Ljudi danas ne trebaju samo hranu, dom i odjeću nego i nebrojene predmete kojima se svakodnevno koriste, od kemijske olovke do pametnog mobitela. Jednadžba je očita: “više ljudi = veća emisija CO₂”. Broj svjetskog stanovništva i dalje neumoljivo raste. Do kraja ovog stoljeća bit će nas oko 11 milijardi, što je 40 posto više od današnjega broja.

Brzo usporavanje

Jedini način da se taj rast uspori jest ulaganje u zdravstvo te pristup kontracepciji i obrazovanju u zemljama u razvoju. No čak i uz golema ulaganja, trebat će nekoliko desetljeća da se pokažu učinci takvih natalitetnih politika.

Stoga će svjetsko stanovništvo rasti do daljnjega, a s njime i globalna emisija ugljikova dioksida.

Broj stanovnika samo je jedna varijabla. Što smo bogatiji i razvijeniji, naš životni stil uzrokovat će veću emisiju. Primjerice, jedan programer u Sjedinjenim Državama ima veći ugljični otisak od pedeset seljaka u Ugandi. Ugljični otisak (eng. “Carbon Footprint”) mjera je ukupne emisije stakleničkih plinova koju izravno ili neizravno uzrokuje neka osoba, proizvod, tvrtka ili događaj.

Iako vam se možda tako ne čini, globalno bogatstvo raste posvuda. I premda je ono daleko od ravnomjerne raspoređenosti, gospodarski je rast doista doveo do najvišeg životnog standarda i najvećeg smanjenja krajnjeg siromaštva u ljudskoj povijesti.

Rast je postao dominantna mantra svjetskoga gospodarstva i teško da će bogate države odustati od tog koncepta, bez obzira na ustrojeni politički sustav.

No čak i ako bi odustale, zemlje u razvoju također žele postati bogate. Za milijarde ljudi, kraj rasta vjerojatno bi značio da će oni ostati siromašni. Zato zemlje u razvoju nisu spremne zaustaviti rast svojih gospodarstava. Stoga možemo zaključiti da će se sve više stanovnika siromašnih zemalja obogaćivati te da će bogata gospodarstva nastaviti povećavati svoje bogatstvo.

Doduše, postoje neke naznake da se gospodarski rast može odvojiti od emisije ugljikova dioksida, ali nismo još ni blizu tome. Sljedeća dva čimbenika opisuju kako ipak možemo usporiti emisije, doći do vrhunca i potom ih početi smanjivati.

Energetska intenzivnost jest omjer potrošnje energije (u energetskim jedinicama) i dohotka zemlje (u monetarnim jedinicama). Predstavlja jedan od najvažnijih energetskih pokazatelja. Primarno je vezana za odnos potrošnje energije i BDP-a.

Učinak energije

Pojednostavljeno, prodavač hrane u brazilskom selu palit će ugljen kako bi mogao kuhati, dok će njegov kolega u francuskom velegradu upotrijebiti štednjak na struju proizvedenu u nuklearnoj elektrani. Jasno je da je Francuz energetski učinkovitiji.

Energetska učinkovitost, prema tome, podrazumijeva uporabu manje količine energije, tj. energenata, za obavljanje istog posla. Primjerice, (klasična) žarulja za žarnom niti troši više struje od kompaktne fluorescentne (tzv. štedne) žarulje za istu rasvjetu, dok LED žarulje (diode sa svjetlosnom emisijom) troše još manje.

No čak i kada bismo povećali energetsku učinkovitost, ni to ne bi bilo dovoljno. Tri su razloga: izravni povratni učinak, neizravni povratni učinak i smanjenje povrata ulaganja.

Izravni povratni učinak pojavljuje se kad unapređenje energetske učinkovitosti dovodi do smanjenja cijena određenih proizvoda i usluga, a zatim niža cijena uzrokuje povećanje potrošnje tih istih proizvoda i usluga. Još gore, ponekad veća učinkovitost ljude ne tjera na smanjenje potrošnje resursa, nego, upravo suprotno, na njegovo povećanje. Primjerice, kada su zrakoplovi postali učinkovitiji s obzirom na potrošnju goriva, snizile su se i cijene aviokarata pa je sve više ljudi počelo putovati tim prijevoznim sredstvima.

Neizravni povratni učinak nastaje zbog povećanja potražnje za drugim dobrima i uslugama zbog smanjenja cijena energije i energetskih usluga. Drugim riječima, kada na nečemu uštedite novac, potrošit ćete ga na nešto drugo. Kupite li npr. automobil s uštedom goriva, imat ćete dovoljno novca da na godišnji odmor odete zrakoplovom.

Povrat ulaganja (ROI) omjer je neto dobiti i troška ulaganja koji proizlazi iz ulaganja određenih resursa. Smanjenje povrata ulaganja znači da proizvodnja energetski učinkovitih proizvoda i usluga postaje sve skuplja.

Iako su mnoge naše tehnologije već dovoljno učinkovite, dokle god će nam trebati barem malo energije, stvarat ćemo emisiju stakleničkih plinova. Sama učinkovitost neće stvoriti svijet bez ugljikova dioksida. To nas dovodi do četvrtog čimbenika.

Nove tehnologije

Globalnim ugljičnim otiskom mjerimo količinu CO₂ emitiranog po proizvedenoj jedinici energije. Primjerice, termoelektrana na ugljen emitira 18 puta više ugljikova dioksida po jedinici energije od solarne elektrane. Što više fosilnih goriva sagorijevamo, to nam je veća i emisija stakleničkih plinova. Fosilna su goriva naše najveće breme.

Očito, nije realno da preko noći zaustavimo svoju ovisnost o ugljenu i nafti, no moramo učiniti dvije stvari kako bismo što prije ubrzali prijelaz svjetske industrije na druge izvore energije.

Prvo, moramo poduzeti brojne hitne mjere koje su realno izvedive. Možemo produljiti rad nuklearnih elektrana, možemo smanjiti subvencije industriji fosilnih goriva i usmjeriti ih u razvoj obnovljivih izvora, možemo oštro oporezivati fosilna goriva i svake im godine povećavati cijenu, možemo postupno ukidati vozila na fosilna goriva.

Drugo, moramo izumiti novu tehnologiju. Bez inovacija poput strojeva za usisavanje ugljikova dioksida ili nuklearnih elektrana nove generacije neće biti moguće postići svijet nulte emisije CO₂.

No za inovacije su potrebne godine i desetljeća, a toliko vremena nemamo. Prema tome, ne možemo se oslanjati samo na inovacije. Istodobno moramo pronaći načine smanjenja emisije danas i razmišljati o onome što ćemo učiniti sutra.

Jedino kombinacijom hitnih mjera i razvoja novih tehnologija možemo spasiti svoj dom, jedini planet koji imamo.

Autor:Zlatko Govedić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *