Preskočili norijade, ne idu na koncerte, ne uče u hordama: ‘Na faksu nikoga nisam upoznala…‘

Rodili su se na samome početku novog milenija. Legenda kaže da je Hunter S. Thompson 1994. bio prvi koji ih je prozvao generacijom Z. Odabrao je taj termin iz jednostavnog razloga; zato što im je prethodila generacija X. S vremenom se tom slovu Z proširilo značenje – još prije pet godina klince rođene oko prijelaza u novo tisućljeće počelo se zvati zoomerima. Iz današnje perspektive, bio je to proročanski naziv.

Platforma za videopozive Zoom je s pandemijom postala njihov (jedini) prozor u svijet. Teoretičari društva su i prije globalne epidemije njihove identitetske odrednice većinom objašnjavali povezujući ih s internetom, tehnologijom. Zbog tehnologije im je kratka koncentracija, preko interneta dobivaju pristup rijeci informacija, na webu grade svoje identitete, pripadnost nekoj supkulturi ne pokazuju odijevanjem, nego Instagram filterima.

Iako su ti mladi ljudi odrasli s tehnologijom, zbog pandemije je došlo do zasićenja.

– Pokazuje se da im izrazito nedostaju socijalni kontakti i interakcije uživo, kakve se inače zbivaju u školskim učionicama i fakultetskim predavaonicama. To nisu samo mjesta stjecanja znanja i kompetencija, već i mjesta upoznavanja, druženja, socijalne razmjene, razvoja osobnih identiteta… – govori psihologinja Zrinka Ristić Dedić s Instituta za društvena istraživanja.

Problem povjerenja

Među zoomere spada i generacija rođena 2001., odnosno 2002. godine. Lani su bili maturanti, a danas su brucoši. Mahom su preskočili maturalce, norijade, maturalne večeri. U najduljem ljetu u životu nisu mogli previše putovati. Po dolasku na fakultet nisu upoznali svoje kolege, vide tek njihova imena i avatare u Facebook grupama, a profesori su za njih hologrami na ekranu. Ne znaju tko je najveći štreber, a tko probisvijet na njihovoj godini. Preselili su se u nove gradove u kojima nikoga ne znaju, a strance koji ih okružuju ne mogu u sitnim satima na kakvom plesnom podiju i uz čašicu ljute rakije pretvoriti u svoje prijatelje.

Ne divljaju na koncertima, ne mogu volontirati, nemaju toliki izbor studentskih poslova, ne uče u hordama 15 minuta pred ispit, ne galame; osim možda koristeći caps lock prilikom tipkanja. Najbuntovnije godine provode zatvoreni u malim sobama, skrivajući se pod maskama, izmaltretirani diskursom koji vrišti da je svako druženje, blago rečeno, nepoželjno.

Kada su u društvu, kalkuliraju koliko će se približiti nekoj osobi, u glavi im je konstantno misao da bi posljedica njihova okupljanja mogla biti prijenos virusa koji zdravstveno najslabije među nama – ubija. Ne smiju niti razmišljati o seksu s neznancem, svoje simpatije upoznaju šaljući emotikone, a svaki joint koji ide u krug potencijalno je za nekoga prijetnja smrću.

Već na vrlo banalnim primjerima – poput putovanja, turizma, rada u open space prostorima – vidimo da je ono što je nekada bilo normalno i društveno poželjno, danas prijetnja.

– Mladi su kao dio populacije koja većinski lakše podnosi obolijevanje od covida-19 označeni kao donekle opasni za starije ljude i kronične bolesnike. Jedni drugima smo opasnost u neku ruku. U tom smislu pojavljuje se problem povjerenja. Što ono znači?

Mi vjerujemo u to da nam ostali članovi našeg društva koje ne poznajemo osobno neće namjerno učiniti ništa nažao. No, život u doba katastrofe, a ovo doba to donekle i jest, prema međunarodnim istraživanjima negativno utječe na međuljudsko povjerenje – priča sociologinja Anja Gvozdanović s Instituta za društvena istraživanja, dodajući da je to povjerenje nužno za oporavak društva, a još ga nikako ne možemo uspostaviti.

image

Kako život mladih u ovim izvanserijskim uvjetima izgleda u praksi, pitali smo dvoje brucoša.

Stipe Slišković je Sinjanin koji je prije nekoliko mjeseci navršio 19 godina i došao u Zagreb studirati medicinu. Iako su ovome budućem liječniku sva predavanja trenutačno online, odlučio se ipak preseliti u metropolu. Razlog: riječ koja se u posljednjih godinu dana prečesto čuje – neizvjesnost.

– Sve vezano uz faks još je uvijek prilično neizvjesno i postoji mogućnost da će se neke od vježbi kroz neko vrijeme početi fizički održavati, tako da mi je bilo jednostavnije doći živjeti u Zagreb – govori Stipe, koji živi u Studentskom domu “Stjepan Radić”, na popularnoj Savi.

Imao je, kaže, tu sreću upoznati neke od kolega s kojima bi, da je sve normalno, svaki dan sjedio u fakultetskom amfiteatru, slušao predavanja i polagao ispite, pa poslije ispijao kave i pive. – U rujnu smo kratko imali predavanja. Ipak, sve se vrlo brzo prebacilo online. Mi koji smo po prirodi otvoreniji smo se vrlo brzo povezali, tako da se družim s nekim kolegama s faksa. Ali i dalje imam dojam da je socijalni proces koji je inače sastavni dio upisa na fakultet u našoj generaciji – upropašten – govori Stipe.

Baš je nedavno, kaže, razgovarao sa svojim prijateljem koji je stariji od njega. – On je iskusio faks onako kako je trebalo, tako da ga je malo i zanemario – smije se, pa nastavlja: – Taj mi je frend rekao da bi on uživao da je pohađao online nastavu. A ja, pak, ne znam kakav je osjećaj ući u dvoranu na fakultetu. Uopće ne znam što je fakultet. Za mene je obrazovanje – ekran – kaže Stipe.

Uspomene koju nemamo

Predavanja mu obično traju dva sata. – Teško mi se koncentrirati dok oko sebe imam sto stvari. Ne mislim da profesori loše rade svoj posao. Jednostavno mislim da se brže uči uz socijalnu interakciju – govori. Njegovo mišljenje potvrđuju i brojna istraživanja, po kojima je kvaliteta online obrazovanja vrlo upitna.

U razgovoru sa Stipom vraćamo se i gotovo godinu dana unatrag. Maturalnu večer njegov razred nije imao. – Maturalna je posljednji oproštaj od razreda, a mi tu uspomenu jednostavno nemamo – priča Stipe.

Uspjeli su, pak, organizirati maturalno putovanje, išli su u Grčku. – Zabava je bila vrhunska! – kaže, dodajući da mu je žao onih koji nisu imali ni to. – Generacije su stvarno propatile – govori.

Kad smo već kod zabave, život u studentskom domu je trenutno vjerojatno najbolja opcija za studente koji žele druženje. Ipak, stvari nisu onakve kakve su bile nekada. – Atmosfera je u domu takva da se onaj tko to želi može zabaviti. Akcija počinje srijedom, a traje do kraja tjedna. Uvijek se nešto događa po kuhinjama, sobama, a sada, kad je toplije, i vani. Ipak, puno je pravila, ograničenja. Meni, recimo, smeta što više ne možeš bez brige uletjeti na neku zabavu.

Podsvjesno paziš. Razmišljaš o tome ima li tamo potencijalno rizičnih situacija, je li na okupljanju već previše ljudi, trudiš se ne biti u kontaktu s masom i slično – kaže Stipe, dodajući da se u domu redovito provode zaštitarske kontrole, ali da je ipak nemoguće suzbiti sva druženja.

I on, kao i brojni drugi, čeka dolazak toplijeg vremena, kada neće biti nužno družiti se samo u interijerima. – Sobe u domovima su male, a ni prijatelji koji žive u stanovima nemaju neke velike prostore ili pak žive s roditeljima. No s toplijim vremenom se može boraviti na Savi, kod HNK, oko neke škole ili slično. Tamo se upoznaju novi ljudi – objašnjava naš sugovornik.

Pitamo ga i što je s ljubavnim životima u njegovoj generaciji. – Mislim da se i dalje dejta, izlazi. Samo do sastanaka se dolazi malo drugačijim putem, često se upoznavanja odviju preko društvenih mreža, Instagrama. Pošalje se poruka pa se nađete. Iako sam osobno veći fan upoznavanja uživo. Možda je naša generacija po pitanju dejtanja u nekoj mjeri uskraćena jer sada ne možete s nekim otići u kafić, ali tko želi uspije se organizirati na druge načine – kaže Stipe.

Smatra li da bi studenti trebali biti buntovni oko situacije koja je u smislu uskraćivanja aktivnosti najviše pogodila upravo njih, mlade? – Velika je to tema za diskusiju. Po meni, virus nije politička stvar. Ne mislim da bismo se trebali buniti samo zato što se bunt očekuje od mladih. Prosvjedi protiv mjera ili slične akcije bi po meni bili banaliziranje cijele situacije. Ovdje se ne radi o političkom uskraćivanju prava, smatram da bi bilo sebično prosvjedovati ako znaš da širenje virusa može ubiti nekoga starijeg ili drugu osobu s već narušenim zdravljem. Pobuna bi, po meni, bila suvišna – smatra.

Jedino rješenje za cijelu situaciju je, smatra – strpljivost. – Nadam se da će do ljeta sve biti O.K. Želim onaj stari osjećaj nemara oko toga što se događa oko mene. Osjećaj da ne moraš paziti gdje hodaš, koliko si blizu drugom. Fali mi ta bezbrižnost – zaključuje.

image

Stipina vršnjakinja i sustanarka na Savi Katarina Pejak u budućnosti se vidi kao pravnica. Završila je Gimnaziju “Fran Galović” u Koprivnici pa upisala Pravni fakultet u Zagrebu. Ona na svoj faks fizički nikada nije išla. – Nemam nijedno poznanstvo s faksa. Iako sam, doduše, uspjela upoznati neke od kolega koji su isto u domu. Kada je riječ o profesorima, nikoga nisam upoznala. To mi je prilično tužno. Zbog situacije smo dobili mentore. Ja sam se sa svojim sastajala na Google Meetsu. Bilo bi mi draže da je barem jedan sastanak bio uživo – govori.

Prisjeća se kraja srednje škole. Norijada im je bila dozvoljena. – Grad nam je dopustio jedan dan povorke. Svi učenici srednjih škola su se okupili na trgu i malo proslavili. No, nije to bilo ništa posebno, brzo smo se razišli – kaže.

Maturalnu su imali u srpnju, pod epidemiološkim mjerama. – Davali smo svoje OIB-e i druge podatke, a na ulazu su nam mjerili temperaturu. Za stolom nas je smjelo biti sedam, bilo je komforno. Nismo morali nositi maske, no broj ljudi je bio ograničen. Nije smjelo biti ‘padobranaca’ – priča Katarina, dodajući da je na podiju malo tko pazio pleše li skupa s njima i aerosol. Dali su si barem malo oduška.

Katarina kaže da ju je zatvaranje klubova i kafića jako pogodilo. Kao i Stipe, sebe karakterizira kao prilično društvenu osobu. Voli izaći, popiti kavu, naći se s frendicama… Kako se sada snalaze? – Dok sam doma u Koprivnici, uvijek se nađe netko tko ima gorice pa se tamo družimo. U Zagrebu odemo u menzu, tamo večeramo pa ostanemo malo sjediti i ispričamo se, iako se nakon obroka ne bi smjelo zadržavati, a i kapacitet prostora je ograničen na 50 ljudi. Odemo u dućan, kupimo kavu, pa je popijemo na klupici. Idemo i jedni drugima u sobe – nabraja.

Pitamo je i kako se pronalaze nove ljubavi. – Rijetko se dogodi da će ti netko prići uživo. Ako netko nekoga primijeti, prvo će možda pitati u grupu kako se djevojka zove pa će joj se javiti na neku od mreža. Više nema tih romantičnih uleta. Ljudi se zaljubljuju tako da si odgovaraju na priče na Instagramu – kaže Katarina. I Tinder je također popularan, zna neke ljude koji su tako pronašli ne samo “one night stand”, nego i ljubav.

Katarinu je iznimno razveselilo veliko okupljanje na Savi prošlog tjedna. Studenti su, smatra, mogli napraviti puno više po pitanju strogih epidemioloških mjera. – Mogli smo napraviti puno više i po bilo kojem drugom pitanju koje nas u državi zabrinjava – kaže, pa nastavlja: – Studenti smo, jako nas je puno. No ne znam što nam se događa. Taj bunt kao da se zakukuljio. Jednostavno čekamo bolja vremena dok se ne dogodi neki veliki problem. Osobno bi mi bilo drago da smo Stožeru pokazali da nam je dosta. Puno nas se osjeća kao da smo u konstantnoj samoizolaciji – zaključuje ova 19-godišnjakinja.

Koje su posljedice toga osjećaja? – Sve to doprinosi tome da se značajan dio mladih danas osjeća neraspoloženo i zabrinuto za svoju budućnost te da neki čak razvijaju i ozbiljne depresivne i anksiozne simptome kao reakcija na te vanjske okolnosti života – upozorava psihologinja Zrinka Ristić Dedić.

image

Savjetuje kako preživjeti ovu sada već podulju krizu. – Važno je pronaći načine za održavanje socijalnih kontakata i produbljivanje odnosa s drugima, primiti i pružati podršku drugima. Potrebno je aktivno investirati u osjećaj osobne dobrobiti kroz aktivnosti te svjesno obraćati pažnju na ugodna iskustva i lijepe trenutke. Korisno je također vrijeme iskoristiti za neko novo učenje, stjecanje novih znanja i vještina, za prakticiranje nekog sporta, pohađanje online tečaja, učenje popravljanja bicikla, učenje štrikanja ili što god – govori stručnjakinja, dodajući da je odgovornost i na institucijama koje bi morale mlade u većoj mjeri osluškivati i omogućiti da se njihov glas i osjećaji čuju.

O tome kakve društvena redukcija ima utjecaje na mlade razgovaramo i sa sociologinjom Anjom Gvozdanović. – Osjećaj pripadnosti nekoj grupi koja nije obitelj ključan je sastojak za izgradnju identiteta pojedinca. Iz perspektive društva važno je da su mladi ljudi društveno uronjeni ne samo u bliske odnose već i da aktivno stvaraju površne, manje intenzivne veze.

Takve slabe veze stvorene u različitim društvenim kontekstima, pa tako i u školi i na fakultetu, imaju potencijal za izgradnju društvenog povjerenja koje je pak vezivno tkivo društva. Izostanak mogućnosti za realizacijom potrebe za druženjem navodi mlade da traže alternative koje su uglavnom prisutne u online svijetu i to ne može zadovoljiti tu potrebu na dulji rok – govori Gvozdanović.

Produžena mladost

Teško joj je, kaže, govoriti o tome kakve će ova situacija posljedice imati na mlade generalno. Oni nisu homogena skupina; najvažniji distinktivni faktor su socioekonomski uvjeti u kojima odrastaju. – Oni koji su materijalno deprivirani, čiji roditelji nemaju financijske, ali ni druge mogućnosti da im pomognu tijekom škole na daljinu, u najvećem su riziku da ih ova kriza dodatno unazadi u vidu izvršavanja obaveza, što može imati negativne dugoročne posljedice za njihov budući društveni status – govori. Mladi su već “žrtve” fenomena produžene mladosti, koji podrazumijeva sve kasnije i teže osamostaljivanje u vidu zapošljavanja, odlaska iz roditeljskog doma i osnivanja vlastite obitelji.

– To je svjetski trend vidljiv i u Hrvatskoj: potvrđuje ga recentno istraživanje mladih koje su proveli Institut za društvena istraživanja u suradnji sa Zakladom Friedrich Ebert 2018. godine. S obzirom na to da pandemija pa i potresi sa sobom nose značajan rizik od ekonomske krize, nepovoljan društveni položaj mladih vjerojatno će biti izraženiji. S druge strane, imperativ društvenog uspjeha im se i dalje nameće, nema naročite milosti prema mladima: treba učiti, uspješno rješavati obrazovne i radne obaveze i istovremeno se uspješno nositi sa svim izazovima ovog nemilosrdnog doba.

Energiju nakupljenu u četiri zida trebaju nekako potrošiti, pa bi im se to trebalo nekako omogućiti, ako ništa, da lakše mogu izvršavati svoje obaveze. Može se reći da je ovo iskustvo prilično zahtjevno i za odrasle a pogotovo za mlade koji tek stječu životno iskustvo i otpornost – govori sociologinja.

U konačnici, hoće li cijela sada već prilično dugoročna situacija imati značajne posljedice na društvo generalno? Hoćemo li postati sterilna i mehanička zajednica, koja se ne zna opustiti, nema ispušni ventil? – Vjerujem da ova kriza neće učiniti međuljudske odnose zabrinjavajuće sterilnima, dapače, može se dogoditi da se klatno zanjiše u suprotnom smjeru, kada se za to stvore epidemiološki uvjeti – govori Gvozdanović, dajući dašak optimizma i nadu da nas, jednom kada sve završi, čekaju nove lude dvadesete.

Rođeni su 2001. ili 2002. godine. Lani su bili maturanti, a danas su brucoši.

Piše: Tena Šarčević (jutarnji.hr)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *